RETROSPEKTIVA: Top 5 izdanja – 2013.

decembar je. približilo se doba kolača, kiselog kupusa i licemjernog čestitanja praznika kojima se naviše raduje gazda binga. oni koji su bili dobri dobiće još jednu bespotrebnu stvar koju će vjerovatno iskoristiti jednom. da vam odmah kažem, to nije slučaj kod mene. ja sam skroman. ove godine gledao sam sjajne bendove i družio se sa najboljim ljudima na svijetu. praznici su trajali čitave godine. e sad, ne znam zašto sam vam ovo ispričao, ali barem ne može nikome da škodi. a ako ne škodi, onda koristi™. tema današnje emisije je retrospektiva izdanja u 2013. iako sam prošle godine napravio dobar referat, iz neobjašnjivih razloga propustio sam da kliknem “publish”, ali to neće biti slučaj ovog decembra. ove godine bilo je veoma napeto ali ću izdvojiti  5 albuma koji su na neki svoj čudnovat™ način obilježili 2013. u republici zimbatwi.

5. Nails – Abandon All Life
(southern lord records)

ukoliko prvi put čujete za ovaj bend a tvrdite da poznajete trenutnu andegraund scenu, znači da ste pogrešno skrenuli kod albukerikija. nailsima je ovo treće i najbolje izdanja do sada. u pitanju je muzika od koje će vam se na prvo slušanje smežurati lice a roditelji doživiti nervni slom. kada kliknete  vjerovatno vam ništa vam neće biti jasno ali tako treba da bude. vjerujte mi. album traje 17 minuta što je taman dovoljno da biciklom završite na drugom kraju grada. doza agresije koja izlazi sa ovog izdanja ravna je američkom uvođenju demokratije na bliskom istoku a ukoliko vam ne pozli nakon svih 10 numera znači da ste moj prijatelj.

_________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________

4. Oathbreaker – Eros|Anteros
(deathwish inc.)

plašite se mraka? eros|anteros u tom slučaju definitivno nije za vas. ovaj masterpis iskovan je u belgiji a svoj pečat na njega su stavili zli ljudi

Uskoro..

najbolji albumi iz 2013. u režiji posrnulog žiranta.

PUNKART (Tuzla, BiH) @ BBCC CLUB, LUKAVAC, 21-03-2013

click to enlarge

DrskiXdabar™ dizajn

A gde je pečat

Sinoć je u Tuzli održana tribina pod nazivom „Savršenstvo šerijata – pogubnost demokratije“ koju su organizovali „Riznica dobra“, „Islamtuzla“ i „Eds marketing“. U vrijeme najavljene tribine, najavljen je i građanski protest ispred Hotela Tuzle gdje se tribina održavala. Cilj samog protesta je ustvari trebao da predstavlja neslaganje običnog puka sa idejama i propagandom radikalne grupacije vehabita. Ono što je od sinoć jasno, a to je da Tuzla definitivno tek uči, izučava i pokušava da konzumira demokratiju jer se ona očigledno u ovim krajevima nalazi tek u obrisima. Da samo održavanje tribine ne bude totalni poraz za grad, pobrinuli su se građani Tuzle koju su na protest protiv radikalnih islamista došli u nevjerovatnom broju od oko 50 duša, mahom mladih ljudi, aktivista, savjesnih građana, članova andergraund bendova i neprofitabilnih udruženja. U isto vrijeme u kristalnoj dvorani hotela nalazilo se 10 puta više učesnika koji su na taj način jasno stavili do znanja da su oni ti koji su dominantna skupina.

(foto: Darko Zabuš)

Za ovakav zabrinjavajući epilog osvrnuo bih se na nekoliko ključnih razloga od kojih bih izdvojio sljedeće; posmatrajući istoriju grada Tuzle u zadnjih 20tak godina, a i duže, jasno se da primjetiti odsustvo javnog masovnog bunta građana, studenata i ostalih skupina koje bi na ulici ili kroz građanske tužbe nadležnim kantonalnim institucijama izrazili svoje nezadovoljstvo bilo katastrofalnim političkim odlukama, bilo lošom konkursnom procedurom, bilo neslaganjem sa ovakvim skupovima kao što je bila održana tribina i sl. Na to bez ikakvog odsustva stida, svako od nas može primjetiti manjak solidarnosti u situacijama kada se određene skupine bore za svoja prava, vrlo često čak i sputavajući iste u ostvarenju cilja. Tako sinoć niti jedna nevladina organizacija nije uputila makar verbalno pismo podrške građanima koji su stajali ispred Hotela Tuzla, uključujući i načelnika, deklarisanog antifašistu koji je takođe “previdio” da se u našim dvorištima propagiraju veoma opasne ideje.

Slijedeći razlog nedolaska mogao bi predstavljati strah od radikalnih skupina, koji je budimo iskreni realan. Ako preko medija saznate da su predavači na tribini nedvosmisleno slali poruke netrpeljivosti prema drugima i drugačijima, da su hapšeni zbog terorizma i pozivanja na ubistva onda dolazimo do opravdanog straha i zabrinutosti za sigurnost. Za to bi lako mogli da okrivimo nadležne institucije koje su na kraju krajeva dozvolile da se ovakav skup i desi. Naredni razlog vjerovatno je još u domenu definisanja a u pitanju je „internet aktivizam“. Na ovaj način građani vrlo često daju podršku iako ona u realnom svijetu ima vrlo malu konkretnu vrijednost, a čak je nekad i kontraproduktivna. Da li smo zaboravili da naučimo nove generacije da izvan interneta postoji stvarni svijet, tek shvatamo u ovakvim slučajevima kada se radikalna tribina dešava tik pored filozofskog fakulteta a od studenata ni traga ni glasa. Još jedan od vrlo mogućih razloga je flagrantno ignorisanje problema i guranje istih pod tepih. Takav odnos i manjak odgovornosti je vrlo čest u društvu u kojem živimo i nerijetko nam se obija o glavu. Ono što je zanimljivo je da čak i onda kada nam se problem vrati i posljedice osjetimo na svojoj koži, vrlo rijetko učimo iz grešaka i loše stvari nam se iznova ponavljaju. Bitno je naravno izdvojiti i lijenost građana Tuzle, koji iz svojih toplih domova, sada je sigurno, nisu ni pomišljali da pokisnu zarad tobože nekih ideala, jer uvijek ima neko ko će da poturi svoja leđa, a onda mudro iskoristiti priliku kada se prašina slegne.

Ono što je na kraju vrijedno pozdraviti je to što je iko iole reagovao izlaskom na ulicu pa i u minimalnom broju, pa čak i da je neko stojao sam. Sve je bolje nego da nije bilo nikakve reakcije. Fakat je da je pečat i dalje u rukama „demokratije“, ali sa ovakvim odnosom prema problemima biće sve više i više obespravljenih građana, a onda će neko kada bude kasno i u Tuzli da kaže „a gde je tu pečat“.

HOBSON’S CHOICE (TUZLA,BIH) @ BBCC LUKAVAC, 07.02.2013.

HOBSON’S CHOICE
hardcore/newschool
http://www.facebook.com/hcxbh
http://hcxhc.bandcamp.com/
http://www.hcxhc.tk

Malosutra.org,Hobson’s Choice Friends (HCF) i BBCC Club nakon 6 godina u Lukavac dovode Hobson’s Choice – uticajni tuzlanski hardcore bend koji iza sebe ostavlja 8 godina aktivnog učešća u stvaranju mostova između mladih ljudi u BiH, prostora bivše Jugoslavije i šire, promovišući pozitivni duh promjena u zajednici te rušeći barijere opšteprihvaćenih društvenih normi. Nakon značajnih nastupa na prošlogodišnjim festivalima i koncertima u Bosni i Hercegovini i regionu,ovaj energični tuzlanski sastav otvara 2013. godinu u klubu BBCC,tako najavljujući izlazak novog singla pod nazivom “IN LIMBO” koji bi svjetlost dana trebao da ugleda poćetkom 2013. godine u vidu audio izdanja i video materijala.
Za odličnu uvertiru u ovaj događaj,potrudiće se Dj Suhi (Toxicdeath,Bogamber),prijatelj,vrijedni scenski radnik i nadasve kultna underground ličnost u ovom dijelu Evrope,koji će ovom prilikom puštati hardcore/metal klasike.

_______________________________________________________________________________________________________________________________

LUKAVAC – BBCC CLUB – 07.FEBRUAR 2013. – ČETVRTAK – 20h – ULAZ: SLOBODAN
_______________________________________________________________________________________________________________________________

DemonWomb,WolfXDown,Take Offense,The Mongoloids,Agnostic Front – izvještaj

11.08.2012. vascijelo druženje počinje u subotu, dolaskom deka dekija i špeka špekija u grad soli. klasika. republika zimbatwa, chillout zone, ako šta treba i to..na, zidić na jali, šprdanje hcf stil, republika zimbatwa, sovuljaga.

12.08.2012. nedjelja. malo komjuniti šild, malo presavijanje u ruksake i put pod noge..ka sarajevu. u kepitl sitiju je to veče planirana svirka dva benda na euro turneji..demonwomb (st00ri) i woldxdown. mi smo kanili na to. doći ćemo i do toga.

autobuska stanica u tuzli, kako deka deki taj dan opisao više liči na neku u kankunu (meksiko). tru det. dal zbog „kolorita“ ili same atmosfere, tek da ne bude da je pogriješio, bus zakazan u petnes do pet došao je sa dvadesetipet minuta zakašnjenja. štaš sad druže. ukrcavanje stoke po kratkom postupku. stoka ne zato da bi uvrijedio putnike, nego zbog autobusa koji je ličio na jedan koji bi prevozio goveda a ne ljude. jeste, prevoznik je centrotrans, kako tvrde najveća firma u državi.

neise. put je naravno trajao duže nego što je trebalo, a naš vrli damaćin mareo nas čeka na vrijeme u šeher gradu. po iskrcavanju krećemo namah ka underground klubu. bilo je pokasno, autobus centrotransa je kasnio. za neupućene, autobuska stanica u sarajevu se nalazi odmah tamo gdje je mevlid izveo kalaš u šetnju prošle godine, pored američke ambasade. a tek to što je priča. največi posjed koji sam ikad vidio. kakva hacijenda! da li ameri žele da ga drže realno ili postoji neki drugi razlog, tek u pitanju je kompleks veličine živinica ili kalesije. kako je onaj nesretnik uopšte zamislio da izvrši bilo kakvu ozbiljniju akciju, to je očigledno samo njemu jasno. idemo dalje. underground klub se nalazi odmah pokraj vječne vatre, i kako mi je rečeno, ranije je bio rupa (danas izgleda odlično). gore ispred venjua st00ri, sarajevo andegraund, od 15 do 35 recimo. nema puno ljudi, ali ništa novo, nekako tipično za događaje ove vrste. pošto udari glad isfurasmo se nas trojica na neku hranu do početka zvuka na nekih pola ure. i onda po povratku ispred, imali smo šta da čujemo..neki majmuni orobili njemački kombi i pokrali bendove. liku maznuli pasoš itd. saću ostaviti praznu liniju pa se vi ispraznite sadržajem na temu __________________________________________________________________
pauza oko toga trajala je skoro dodatnih sat vremena, ali su bendovi ipak odlučili da sviraju. svaka čast, za pohvalu. iskreno iz ove perspektive, nisam siguran da li bi bošnjo svirao, ali sam siguran da bi bilo veelikih problema. ovako, švabe mi nisu izgledale kao da u potpunosti znaju šta ih je zadesilo i svirka je protekla sasvim okej. prvi su svirali demonwomb (st00ri), neki hardkor/metal. do tada ih nisam slušao al uopšte.nisu bili loši, fino su navježbani, muzika mi je legla od 1 do 5 za 3. kontam da ima nekih stvari koje bi promjenio da sam član benda, opet oni rade najbolje kako znaju. bend se trudio da animira ljude,ali atmosfera na svirci ne više od okej.


nakon njih sviraju woldxdown. njih je 4 (onih je 5, znači taman jedan kombi;), gledam, ne vidim fus kod bubnjara. da li je to zaista tako bilo jer je bubanj bio jako čudno postavljen, ne mogu dati riječ, uglavnom fusa nema st00ri:)) oni su svirali malo više od austrijanaca, pokazali malo više i energije i znanja, cura za vokalom je dobra (mislim na zanimanje kojim se bavi;), fino pjeva. svirali su stvari sa ovog zadnjeg ep-ja „renegades“koje zvuče baš dobro, a bilo je tu i nekih starijih stvari, vjerovatno poznatije onima koji malo pomnije prate bend. atmosfera na svirci dobra, mada sam navikao da u sarajevu zna da nastane havarija epskih razmjera, pa mi je ovo ipak bilo prosječno za Sa standarde.


poslije zvuka, popričasmo malo sa bubnjarem wolfxdown-a, fino čeljade, a i ostali su izgleda oke likovi. da zaključim, dobar događaj, s tim što mislim da je definitivno falio jedan lokalni bend i to je sad već izgleda veliki problem u sarajevu kao što je i u tuzli. dva strana ,relativno anonimna benda, solo ipak ne mogu baš u toj mjeri da zainteresuju ljude, kao što bi to možda prošlo da je svirao i neko domaći kao podrška. pričam ovo jer meni je to npr. veliki problem pri organizovanju događaja u tuzli. to je opet tema za neku drugu diskusiju. bilo kako bilo, poslije svirke na taksi pa ka mareu. tamo sve za deset, damaćin za primjer. iako se špeki uvalio iznad deka dekija i mene (kako sad objasniti tu situaciju:), sovuljaga je bila carska.

part 2

ponedjeljak 13.08.2012. dan se po gudri poznaje kaže stara poslovica. od rane zore (oko dvanes) sve potaman, malo has (tomi), malo video http://www.youtube.com/watch?v=ApC9YEU2Kgs i onda po kidajetovom predlogu (jednoglasno usvojenom) zaputismo se ka ilidži,tačnije ka vrelu bosne.imali smo čitav dan do događaja koji je između ostalog trebao da obilježi boravak u sarajevu..take offense, the mongoloids i agnostic front uveče na grbavici. i baš smo ga uboli. ostavite priče o betonu, baščaršiji, tržnim centrima i kojekakvim kultnim kafanama sa strane..priroda koju nudi bliska okolina grada je nevjerovatna.stvarno,da sam umro danas,ne bih znao da onako lijep krajolik postoji na samo 20tak minuta od centra grada. definitvno nešto što treba obići u slučaju izleta u sarajevo.nahodali smo se,nadisali svježeg zraka i odmorili u nekom restorančiću pokraj vode,da bi se pri povratku nas 4 magarca prevezli kočijom do početka šetališta (plus vozač peti,znači jedan konj vuče pet magaraca).


sve ukupno,stvarno prelijepo i nezaboravno iskustvo. da..u slučaju da volite pedalanje, na tom istom početku šetališta postoje ljudi koji rentaju bicikla za neke smiješne novce. to bi trebalo isto da bude sjajno u slučaju da se odlučite za takav poduhvat obilaska.nakon povratka kući predveče, spucasmo sjajan ručak u režiji gospodje milice,mareove mame,ischilasmo dva sata u autopilot modu i onda se zaputismo ka grbavici i mjestu dogadjaja već pomenute svirke.
ispred kluba oko 9 sati nije bio impozantan broj ljudi. za to vjerovatno postoji više razloga,a vjerujem da je jedan od onih sa sigurnom kvotom taj da ljudi u ovoj zemlji još uvijek nisu navikli da udju i čuju/podrže bendove koji sviraju prije „hedlajnera“.mene obično takve stvari ne dotiču puno,jer na svirke dolazim isključivo radi ličnog gušta,i skoro pa apsolutno me ne zanima šta rade drugi,jel kisela za špricer ili za piće.ovaj put je bilo drugačije i zaista sam želio da što više ljudi čuje take offense i the mongolids.kasnije ću obrazložiti i zašto.uglavnom skoro pa na vrijeme su sa svirkom prvi krenuli take offense.ovaj bend dolazi sa juga kalifornije,tačnije iz mjesta chula vista,a kako smo kasnije saznali od anthonija,pjevača ovog benda,gradića od oko 250.000 (malo veći od tuzle),na samoj granici sa meksikom.bend postoji od 2005.ali su tek prošle godine izbacili svoj prvi studijski album pod nazivom „tables will turn“,a ove godine i ep pod nazivom „under the same shadow“.take offense svira neki hardcore/crossover u stilu suicidal tendenciesa,naravno muzički prilagođeno vremenu u kojem živimo.na njihovoj svirci u centru za mlade bilo je oko 50tak ljudi.atmosfera je bila ništa više od prosječne.istina,ovakvoj situaciji namanje je kumovao bend koji je odlično odsvirao svojih pola sata svirke.nekako ostaje utisak da ljudi koji su prisustvovali koncertu u najvećoj mjeri nisu bili upoznati sa radom take offensa,a vjerovatno dijelom stoji i ona da su se „čuvali“ za af.ko će ga znati.uglavnom,momci su sjajno odsvirali hitove sa prvog albuma kao i već sada poznatu stvar t.o.zone sa posljednjeg ep-ja.iako je bend to veče nastupio kao 4rka (bend inače ima 5 stalnih članova) zbog iščašenja ramena stalnog gitariste koji je ostao kući,energija je bila besprijekorna.potrebno je istaći i da je prostor u kome se održavao čitav događaj ogroman,bina je sigurno ako ne i 20tak metara dugačka,pričamo o ukupno 500njak kvadratnih metara prostora,što će reći dosta mjesta za širgicanje kao i za one koji vole da stanu pozadi i čuju svirku.sad zamislite 50 ljudi u takvom prostoru:)
da zaključim,vrlo dobra svirka take offensa,šteta što nije bio još i taj drugi gitarista,jer aranžmani sadrže dosta solo dionica,ali ono što je najbitnije,a to je energija,je bila više nego dobra.


nakon njih slijedi pauza od 10tak minuta,sala se prazni,svi su u nekakvom holu,neki pokraj šanka,neki pokraj pijace sa mrrčom.kad smo kod toga,bilo je svašta da se pazari,a najmanje muzike.
odavno je postalo iluzorno očekivati da će vam prodaja diskova i ploča po koncertima isplatiti dugogodišnji rad i ulaganje.jednostavno,ljudi vole da se obuku,da izgledaju lijepo,i bendovi su to shvatili.brendan rodgers that.zato danas na sve više događaja možete da kupite od čarapa i gaća,preko cegera za pijac,do majica i dukserica sa luni tuns rip of motivima.na ovoj svirci su stvari bile sa poprilično ok cijenama.sad,s obzirom da je karta u pretprodaji bila 30KM(oko 15€),a na dan 35KM,dodati na to još neki majac od 10-15oira je potencijalno bio fini izdatak,da ne kažem ako ste stigli sa strane u sarajevo.ali avaj,kako stvari stoje,ili dosta ljudi radi,ili im roditelji rade.nema druge.isto,dugujem veliku veliku zahvalnost ljudima koji su pored tog čitavog vašara na svirci našli 10KM i kupili novi kačket hobson’s choica.svaki daljni opis zahvalnosti vodi ka tome da su riječi bespredmetno suvišne.that being said,sa svirkom počinju the mongoloids .ovaj bend dolazi iz new jerseya,i takodje svira od 2005.oni iza sebe imaju dva studijska albuma,demoe,splitove..veoma aktivan bend u tom smislu.naravno oni su do sada već par puta obišli svijet,bili dosta puta u evropi,ali im je ovo bio prvi put u bosni i hercegovini.potrebno je takodje istaći da su mongolidi sxe bend,ali nisam primjetio da forsiraju vizuelnihe dokaze,iako slušajući intervju koji je greg/pjevač dao poslije svirke ensaru (corbansick/jam room),oni su veoma aktivni i uključeni u promociju ove alternativne subkulure.bend sviraju neki njuskul blend,sa dosta interesantnim vokalnim dionicama i odlično aranžiranim dijelovima.pravi moderni hardkor bend,naravno u pozitivnom smislu.mongolidi sviraju za nekih desetak minuta više nego take offense,otprilike 35-40min,uključujući hitove sa oba albuma kao što su mongo stomp,true colors,stranded itd.sjajna svirka zaista,atmosfera odlična,nekih 15tak ljudi aktivno učestvuju,ostali klimaju glavama,stišću pesnice,mlate kroz vazduh.ono što je bilo zanimljivo,a to je netipični feedback i sa jedne i sa druge strane,mislim na bend i publiku,s obzirom da pričamo o prvoj svirci.čak i oni koji nisu poznavali bend,izgleda su ostali zatečeni količinom pozitivne energije sa bine.momci su isto izgleda pozitivci,vidi se to i tokom nastupa,a i kasnije iz razgovora sa njima.ostavljaju utisak da su tu zato što ih to ispunjava,i shvataju da je ovo jedinstvena prilika da proputuješ svijet u tim godinama i još za to budeš plaćen. zato takve i slične stvari ističu i tokom svog nastupa u par navrata,i da je sreće da je više ovakvih bendova koji ne bi samo „svirali muziku“ nego i edukovali publiku u odredjenom smislu,prenijeli nam neke nove ideje i podsjetili nas nekih lijepi stvari.u zemlji u kojoj živimo osjećam da su takve stvari must have na koncertima,pa ako treba pozvati i grega benicka da održi spoken word.jednostavno,od hardkor koncerata moramo napraviti poligon sa kojeg će ljudi izlaziti u spoljašnji svijet i pokušati nešto da promijene.svesti čitavu harkor priču na mosh i “ajde sviraj,šta pričaš majmune“ i sl. je blasfemija i u suprotnosti je sa čitavom subkulturom.zato još jednom veliki aplauz za grega i sve što je imao da kaže u svojim kraćim izlaganjima.



opet kao i poslije take offensa,nastaje pauza od oko 10-15 minuta,ljudi su napolju,sada već u zavidnom broju (cijenim oko 200njak entuzijasta).svi čekaju nastup agnostic fronta.tu su jer agnostic front prvi put gostuje u bih nakon 30 godina svirkanja po bijelom svijetu.primjetno je iščekivanje,čak se pojavio i zavidan broj ženskog dijela andergraund populacije.svaka čast za to.uglavnom,lagano počinje agnostik a deka deki i ja ostajemo ispred sale sa bubnjarem take offensa dzoom.
probaću jednostavno da objasnim odnos između ovog benda i mene kao pojedinca,i vjerujem da će dosta ljudi imati drugačije mišljenje,ali se nadam da ima i onih koji će se pronaći u ovom kraćem izlaganju.
agnostik front sam do sada gledao u više navrata,sve u okolini bih.nikada nisam bio neki pretjerani fan,znači umjereno,s poštovanjem.jednostavno nisam se pronalazio u priči koju bend propagira (rodzer miret kaže,to što oni pričaju je suština hardkora).iskreno,ovaj put sam na koncert došao radi druženja,take offensa i mongoloida.koncert agnostik fronta sam ispratio čitavih 10tak minuta i to prolazeći ka wc-u,zastao sam i pogledao,i… to nije to.
ne slažem se sa dosta stvari vezano za funkcionisanje ovog benda,ne slažem se sa njihovim postojanjem,ne slažem se sa parama koje zarađuju,ne slažem se sa porukom koju ovaj bend šalje mladima,ne slažem se da poslije „hardkor“ koncerta ne ostaje ništa osim puke muzike i provoda.objašnjavajući metaforički,ovaj bend me podsjeća na golfa keca koji je nekad davne ’82. krenuo na putovanje i trebao stati sa radom kad i ostali golfovi kečevi.ali ne…njegovi vlasnici su ga gurali da radi preko svog roka trajanja,bili su prokleti i nepravedni prema njemu,te se sad golf kec vozi istom ulicom sa najnovijim mercedesima,bemveićima i sl. i sve gubi smisao.priča i muzika koju agnostik front pravi u 2012.godini je čista reciklaža onog što je bend ustavari radio prije 15tak-20 godina,nisu apsolutno ništa napredovali.ni muzički ni lirički ni kao osobe.ostali su isti likovi iz ’90tih.mozda je to nekom super,ali meni je sranje.vidjam takve likove kao sto su oni maltene svaki put kada izadjem napolje vikendom,izgubljeni u vremenu sa 50godina,ne znaju ni gdje su pošli ni kud su došli.to je ljudima staying true,opet ja takav život nikom ne bi poželio,a kamoli svojim najbližim.
isto bih se osvrnuo na lokalnu priču koja glasi,“agnostik front je moj omiljeni bend,i sjajno je da poslije toliko godina imam priliku po prvi put da ih vidim“.ovakve izjave toliko toga govore o nama,o jalovoj sredini u kojoj živimo i o opšteprihvatljivom načinu razmišljanja i normama.
da se razumijemo: svako ko je htio da pogleda af,u zadnjih 10,da ne kažem i 20godina,imao je tu priliku da u radijusu od 200-300 kilometara to zaista i uradi.ljudi su doslovce poharali okolinu bih u tom periodu,svirali češće nego ikad,i takav način uvriježenog razmišljanja je jednostavno ne prihvatljiv.takve stvari treba nazvati pravim imenom: to je življenje u prošlosti,jebena nostalgija kojom se upravo hrane bendovi tipa bad brains,biohazard,pro pain,smf i slični (naravno,finansijski).
iz svega ovog gore navedenog apsolutno nisam osjetio potrebu da budem u toj sali.ako ima neke kosmičke pravde,volio bih da je nekako baš tih mojih 30KM otišlo mongoloidima i tejk ofensu.možda nas je malo,ali znam da je sigurno bilo još ljudi koji nisu došli na događaj radi agnostika i to puno znači.čak sam to veče za vrijeme svirke više zajedničkih stvari pronašao sa  jenkijem iz chula viste u dresu junajteda koji navija za seltik i obožava henrika larsona.
moguće da će neki ovakav vid obraćanja okarakterisati kao hejt prema legendama kardkora,ali sami su krivi.zašto je gomila bendova skinula x…x iz naziva benda,zašto se džordan vratio u vizardse, ko je ubio zeku rodžera i čemu nekrofilija nečega što je klinički odavno mrtvo.ja te odgovore ne znam,i mislim da me u takvoj konstalaciji snaga i ne interesuju.
želim samo da razmišljam svojom glavom i da nikada ne dozvolim da me neko pravi tupadžijom.
za kraj večeri,iznenađenje.bendovi koji su svirali dan ranije,demonwomb i wolfxdown,usljed novonastale situacije i njihovog produzenog boravka kod nas,sviraju poslije af-a,i to su podebljali bas dobro nakon prethodna tri benda.nisam siguran odakle svima energija,ali i na njima je stvaro bilo dobro,puno bolje ozvucenje nego dan ranije,i još gotivniji užitak.


nakon koncerta,ispričasmo se sa prijateljima,majkom,strinom,snajkom i ljudi su polagano počeli da se vraćaju svojim kućama ko je odakle došao.mi opet krenusmo mareu,ovaj put pješke,i to ne planirano.valjda nas držala ta neka pozitiva sa koncerta,pa mi se čini da smo krenuli da bi stigli i u tuzlu.
sutradan se zaputismo doma (bus ovaj put carski,ceeentrotrans;),kasnije ispratio dekija za beograd,i opet ostadoh sam.ne valja.baš je teško kad se navikneš da se nešto dešava i odjednom crveno.

za kraj bih najiskrenije pohvalio organizatore oba dogadjaja,slavena,gorana,šarana i ostale koji stvarno neumorno rade da se u ovoj zemlji dešavaju odlični koncerti,šire pozitivni duh u smislu ukidanja glupih granica izmedju nas ovdje i ostatka svijeta,omogućavaju nam konstantnu izloženost zdravim idejama,vrlo često na vlastitu finansijsku štetu.
hvala i deka dekiju za slike.

živjeli

SAWA FEST 2012 – izvještaj

14.07.2012. probrana družina u sastavu 3 muškarca i jedna žena pakuje prnje u dobro poznati jettilac bojaov, i kreće put županje na 4. jubilarni sawa fest. nažalost prvi dan festivala propuštamo jer je legendarni raker nakon više od 9godina baš kao za inat u petak prijepodne dobio zasluženi transfer u bijeljinu poslije dugogodišnje vijernosti porodici todorović kao i mnogima ostalima, dalje, rule još nije kupio kedi za firmu, a bojao i jettilac su bili na nekom rokobiliju u lukavcu. sranje. prvi dan na sawi je garant razvalio. ali avaj..
na put se kreće oko 7, thrash zone je na plejeru, prozori spušteni ne zbog frajerisanja, nego zbog klime u jettilacu.

prva stanica, pekara „magistrala“ srebrenik. unutra proizvodi zlo i naopako, za svakog putnika namjernika obavezna stanica. objedosmo gdje-iđe-išta-ima, čak me žena koja radi u pekari odgovarala da uzmem mekiku sa čokoladom da se ne isflekam, kae curi, toplo je,  al nema boga. druga stanica, neki mall st00ri u orašju, unutra svjetli jedno deset tisuća luksa, a ljudi nekako drugačiji nego kod nas, dosta kulturnije, nema gurbeta u potkošuljama i kožnim papučama, uredno parkirana vozila i sve. pokupismo mi tu neke tečnosti i put pod noge. na granici sve regularno, suhi prepozna lika drota u kućici što nam je pregledo dokumenta, neki školski drugar. valjda nas zato nije pitao što idemo u hrvatsku, šta znam, uvijek neko rastezanje „a šta to ima“, pa kako ti nekom graničaru da objasniš šta je to pank festival, „ko su bendovi“ i sl. uglavnom, ovaj put je prošlo odlično i eto nas za tili čas u županji.
za razliku od prošlih godina, fest se ove godine preselio na poloj (valjda na hrvatskom plaža, iako to do danas nisam razjasnio) na obalu pokraj rijeke save. na prvu je izgledalo dosta ozbiljnije nego ranije, velika bina, fino ozvučenje i razglas, dosta ljudi..opet, da li zbog navike ili nečeg drugog, staro mjesto za fest je bilo nekako sa šmekom, one grede za pentranje i prisnost publike sa bendom na bini je bila nezamjenjiva.

(slika sa sawa festa 2010)
i tako kreće sa svirkom left in ruins, jer smo nažalost propustili svirku benda my turn, za koju sam kasnije od provjerenih njuški čuo da je bila skroz korektna s obzirom koliko dječaci sviraju. nego left in ruins svira neku muziku na tragu trash talka, baš prljavo, na momente brzo, powerviolence brzo, pa onda doomy sporo i tako sve u krug. italijani peru za sve pare, baš onako uvježbano, odvaljuje džigericu (ko ima naravno). svirkali su jedno pola ure i onda razlaz drugari. sve u svemu, vrlo dobar nastup, pa sam tako odlučio po povratku kući da pristavim njihov zadnji ep breathless, restless, hopeless na daunloud kako bih se malo bolje upoznao sa radom benda. poslije njih sviraju final approach (ili što bi bojan reko anal approach;), krut ju iz slovenije, tačnije iz krškog. bend je dobar iako je ovo prvi put da ih slušam, zvuk je nekako bio tanji, može biti i da je do moje pozicije sa koje sam gledao svirku. pjesme brze, glas dosta razumljiv, mada poruku nisam uspio da uhvatim. inače, pjevač u teksas šorcu, vrlo moderno i trendi :) nekako mi se čini da one normalne bermude i patike idu lagano u penziju, a da se na andergraund pank/hardkor sceni ustaljuju ti neki džins podvrnuti šorcići, naravno dole idu neki priglavci, nikako air max:) to nose taf gaj bendovi:) anal approach svirku zavrsava sve u predvidjenom roku, satnica se poštuje maksimalno, deda je podviknuo, sve radi tačno ko jugoslovenski radnici na prinudnom radu u njemackoj. oko 23h sa svirkom počinje vitamin x, šampioni euro harkora. potrebno je istaći da je drugi dan bila predviđena i svirka benda nulla osta, ali je iz porodičnih razloga kako je objašnjeno bend odustao od nastupa na festivalu, tako da sam ostao uskraćen za njihovu svirku kojoj sam se baš radovao. al štaš druže. nego da se vratimo vitaminu. marko i ekipa se penju na binu, i odmah nastaje ledilo, zvuk još čestito nije ni počeo. atmosfera odlična, baš ono pozitivno naelektrisana. oni šibaju hitove jedan za drugim, rulja konstantno skače sa bine, dole ludara ne zna se ko koga bije, a vitamin onda još brže. boja i ja stojim odmah tu na 10tak metara od bine, upišavamo se od smjeha ljudima i potezima koji se prave tokom svirke. u nekom trenutku, sa bine dolijeće ogromna plava moržina na naduvavanje, ljudi ga napucavaju nogom, rukom, glavom, letio je na sve krajeve, pado ljudima u pivo, napucavaju ga merlinu u glavu, ovaj pijan viče kakvo je ovo metalkor sranje na bini, nema pojma šta se dešava. uglavnom, totalni kaos. njihova svirka trajla je možda 45 minuta, nisam siguran, na kraju nije ni bitno. prošlo je kao da je trajalo 10minuta.







i onda par minuta nakon njihovog nastupa neko od organizatora preko razglasa objavljuje ono što niko nije htio da čuje: d.r.i. neće nastupiti na sawa festu jer nisu uspjeli da udju u hrvatsku. auu fak. istina, ovakve stvari se dešavaju, ali nikad ne očekuješ da se takvo što desi na svirci na koju si ti krenuo. u tom trenutku bilo je zanimljivo vidjeti lica svih metalera koji su prevalili put kako bi ispratili samo njihov nastup. totalno razočarenje, mizerija na licima, nevjerica, bogovi pucaju na sve strane.meni bilo zanimljivo, smijo se sa zavishom i markom čitavoj situaciji.. bilo je super:) ah da, kad spominjem već njih dvojicu, rekoše mi da su „spavali“ 2 noći pod otvorenim nebom bez šatora, kamen pod glavu i taj fazon..pa jebote mal ne bi bog:) kontam da im je bilo odlično, osim možda mali nedostatak privatnosti pri vršenju velike nužde, ali ta nepravda je ispravljena, siguran sam pri povratku u sarajevo i zrenjanin.
tri muškarca i jedna žena u neko doba noći odluče da se zaputie doma, krenusmo nazad ka jettilacu, kad boja otvori gepek imali smo šta da vidimo..ogromna plava moržina ispružila se preko naših kesa i ruksaka i zuri u nas ogromnim očima i kljovama. hjoj bilo je smješno ko na sahrani kad te uhvati. ko bi reko da će holandska moržina završiti u zimbatwi..? i jopet, ukrcamo se i pravac put pod noge, prošvercasmo moržinu u gepeku na granici (a da je carinik rekao da pogleda gepek:))  i stigoh kući u neka doba taman na ju tjubu direktno sa exita neki kliktač duplog klika puštao neki fensi dab step, vidiš dole masa se prži ko da im je zadnje. e leba ti. reko, idi ti fino u krevet, mani se gluposti. a da..zaboravi reći dok nisam zaključio priču da je na festu bio fini šator sa mrrrčom, bilo svega unutra, tezge iz svih djelova ex-yu pa i europe, ćujte. nisam nešto bog zna kako preturao po stvarima, jer sam se plašio, znam kako to uvijek na kraju završi, a bilo je svega stvarno. odličnih ploča, diskova, kaseta, majica dobrog i sumnjivog kvaliteta. sve u svemu, ko je imao novaca, i bio raspoložen da pomogne nezavisne trgovce, taj je i imao šta da pazari.
na kraju, ono što je sigurno je da ćem ponovo iduće godine za županje, ako ne i prije, jer antun i društvo ozbiljno dobro rade sve čega se dohvate, tako da ako imate prilike, navratite dogodine na ovaj fest ili na neku svirku u mkc zupanja.

over end aut.

(slike svirke VX preuzete sa slavonijalive.com)

Rekapitulacija

Valjda je u ovom proteklom ciklusu od 365 dana bilo svega ali najmanje logike. Tako bi nekako mogla da se opiše 2011. Da ne bude ivl 666, bilo je i dosta lijepih stvari, ali generalni utisak je da kako vrijeme ide, sve je veći srvajvl, ljudi su sve veći kreteni, sve je manje strpljenja, sve je veći jaz između “nas i njih”. Izgleda tako već duže funkcioniše ovaj spoljašnji svijet koji slabo razumijem a u koji moram da se upustim s vremena na vrijeme. Onda dođe taj neki dan kada se svi “raduju”, i to izgleda samo iz navike ili objesti, najmanje zato što za to ima razloga. Krajnje suludo se potroši gomila novca , na stolu se nalazi hrane za duplo više ljudi nego što je potrebno, “ako bog da” biće još toliko. Valjda zbog ovog zadnjeg u nekom trenutku stariji gospodin rovi po kontejneru, nije imao SREĆE u životu. U stvari, nisam ovo htio da pomenem. Htio sam da napišem da je u 2011. španija ponovo osvojila eurobasket, da sam se radovao svim odlascima iz grada na druženje sa prijateljima po zagrebu, beogradu, sarajevu, pa i kući, kako su mi dobri ljudi na poslu pomogli da konačno završim pripravnički staž koji je trajao čitavu vječnost. Htio sam da spomenem izdanja i albume, dobre svirke na kojima sam bio, nove ljude koje sam upoznao, ali i voljene koje sam izgubio..naravno na krajnje ironičan način. I opet kad sagledam ovih prvih par dana u sretnoj novoj 2012. i kad izađem na ulicu, ne mogu da se otmem utisku koji preovladava da me opet čeka taj isti govnjivi svijet licimura, lopova, nadobudnih i bahatih siledžija, moralnih olupina kako bi rekao jedan uvaženi gospodin.. ove godine, i svake godine. Onda ljudi imaju običaj da  pitaju: “pa gdje si ti” “nema te 100 godina” “ne izlaziš” “nema te na fejzbuku”.. a ja u tom trenutku pomislim..sva sreća. I šta sad..treba li svako od nas ko misli drugačije da se zatvori narednu godinu u kuću da nariče i kuka..? Sigurno ne. Život ide dalje, što bi kod nas rekli, novi dan nova nafaka. Ustati, obrisati prljavštinu i znoj sa lica i šakom u zube. Borba se nastavlja.

TRIAL, ANCHOR, RUN WITH THE HUNTED, Zagreb 28.09.2011 – izvještaj

Priča kaže sledeće..

Za turneju Trial-a saznalo se još krajem jula ove godine,ne sjećam se više ni kako. Znam samo da mi je bilo neobično drago, kao za rijetko šta u posljednje vrijeme. Ono što sam takođe znao je da ću stići gdje god budu svirali u okolini, jer je bilo izvjesno da u BiH sigurno neće doći. Mi, nažalost, nemamo publiku za taj bend. Uglavnom bilo mi je poprlično svejedno gdje ću završiti, i eto nekako se potrefilo da mi je najviše odgovarao datum u Zagrebu. Vrlo brzo se stvorila i kritična masa entuzijasta zainteresovanih da potroše čitav dan u šali i šegi tamo i nazad (malo više od 700km u oba smjera), pa se na kraju ispostavilo da je u kolima bilo nas 4 mučenika iz  Sarajeva, Zvornika i Tuzle.

Srijeda, 28. septembar, perfektan jesenji dan. Ubacismo ono malo prnja u rentani Aveo i zaputismo se ka graničnom prelazu kod Orašja. Tamo negdje malo prije grane stadosmo na nekoj pumpi da bacimo piš, kad ispred nas izleziše neki sitni kerovi i pilići.



Poigrasmo se mi sa njima finih pola ure, i onda nastavak putovanija. Na granici, za divno čudo nikakvih problema, i onda jebeni autoput (iliti autocesta na HR:) od 280km do Zagreba. Nigdje krivine, nigdje ništa. Držiš volan ravno 2ipo, 3 sata i trpiš Isusove muke u nozi kojom daješ gas. Da skratim, stigosmo mi na naplatnu rampu prije Zagreba, ja sam tu između ostalog imao neki papir na kojem su bile instrukcije kako poslije tog check pointa, naći klub, i iz nekog meni nepoznatog razloga odlučim da skrenem lijevo umjesto desno na jedinoj raskrsnici koja vodi ka gradu. Zašto sam to uradio nije mi ni sad jasno, kao ni vjerujem ostalima, iako je pisalo skreni desno, al zaputismo se mi lagano ka Ljubljani:)) I poslije nekih 20tak kilometara slučajno kužnem znak Zagreb-radnička zona i aj reko, bolje i tu nego da se vozimo do Zlovenije. Uglavnom od tog momenta, pa dok nismo stigli do kluba, stali smo jedno 100 puta da pitamo ljude kućemo i štaćemo jer se sjebo onaj plan koji sam imao na papiru da sam skrenuo desno kod albukerkija. Naletismo usput sasvim slučajno i na neku ženu iz Sarajeva koja već tu duže živi, a koja nam je srdačno zakomplikovalo život, al oprostićemo joj. Nego.. Oko 8 (?? Kolko?) smo bili ispred kluba, i kontali da nam je ostalo možda još sat, sat ipo do zvuka, tako da smo odlučili da malo protegnemo noge po širokim zagrebačkim ulicama. Što reče neko, uopšte nismo bili ofirni i niko nije znao da nismo iz Zagreba:) Poslije nekih sat vremena tumaranja vratismo se mi do medike, i tamo smo buljili u prazno možda joše nekih po sata i upadosmo u klub. Valjda igrom slučaja il kako, uglavnom dobre bošnje su bili prvi posjetioci to veče u prostoru u kojem se održavala svirka. Ja onako radoznao da vidim na šta liči klub njuškam oko opreme, razglasa i skontam sto sa mrrrčom. Aj kao da bacim oko da vidim šta ima, i tako pola minute zagledam, kad će mi jedan fini gospodin: Hi, I’m Greg. U reko druže.. (nisam ni skonto čovjeka u polu mraku) baš me iznenadio, i upoznasmo se mi tu, raspričasmo i u nekom trenutku ode lik sa mnom sa radnog mjesta. Sljedeća scena: druženje sa Timom (gitara, Trial), Anchorom (koji je svirao sa Trial-om i Run With The Hunted-om na turneji) i dijelom RWTH u njihovom bekstejdžu u veoma prijatnoj atmosferi. Valjda im je bilo drago što smo došli iz BiH na koncert u Hrvatsku, a i onako, skonto sam da je polovina njih mislila, pogotovo ovi iz RWTH da je kod nas još uvijek rat i da smo mi jedini preživjeli. Ko će to sad objašnjavati jebiga. Uglavnom da pređem na stvar.. prvi bend koji je svirao te večeri Run With The Hunted je bio veoma dobar, za mene totalna nepoznanica, ali bilo mi je super. Nekako spoj dobrih promjena ritma i veoma energičnih dionica koje baš ostavljaju utisak. Nažalost, nije bilo baš na koga bi mogli da ostave taj utisak jer je tokom njihovog nastupa u klubu bilo možda 30 ljudi. Tuga. Meni njihova svirka nekako najviše ličila na svirku benda Shipwreck AD, al to je doživljaj sa zvuka uživo. Trebao bih ovih dana ozbiljnije da se zabavim njihovim radom da vidim o čemu pričaju mimo muzike. Poslije njih svira Anchor. Njihov fenomenalni album Recovery koji je izašao ove godine sam već recenzirao i bilo mi je skroz interesantno da čujem kako to zvuči uživo. Svirali su sigurno pola posljednjeg albuma, nešto stvari sa Captivity Songs izdanja i meni par nepoznatih numera. Atmosfera na koncertu je bila pozorišna iako su momci super svirali svoju set listu. Nisam siguran zbog čega je tako išlo, al iskreno, davno sam prestao da se osvrćem ka drugim ljudima tako da sam uživao u tih dragocjenih pola sata njihove prangije ne obazirući se šta se dešava oko mene. Na bini je vrlo pozitivna atmosfera, oni kao da su svirali svoju posljednju svirku u životu. Pjevač vazda nasmijan, ostali isto + uvježbani ko sat. Stvarno ih vrijedi zvati da sviraju.




Nakon Anchorovog nastupa nekih 15tak minute pauze do Trial-a. Ne znam, nekako ni u klubu ni ispred kluba gdje se nalazilo puno više ljudi nije bila neka atmosfera, da ne pričam o nekom iščekivanju i sl. Pošto mi je to bila tek 2 svirka u Zagrebu, ne bih donosio nikakve prerane zaključke, al učinilo mi se da su ljudi zasićeni događajima ove godine, a vjerovatno je bilo i onih koji su samo izgledali . Ko će ga znati. Uglavnom u neko doba se ušlo nazad u klub, a tamo su se već uveliko završavale pripreme za početak zvuka. Kreće laganao i dugoočekivani intro sa albuma Are these our lives (ilit wives) i onda bokser u glavu: Reflections. Jedno 10tak ljudi pjeva zajedno sa Gregom. Zvuk je fantastičan, tonac zna znanje, vizuelno takođe fino podešeno sve da štima. I onda idu hitovi One Step Away, Saints and Sinners, Unrestrained itd.. Jedina stvar koju nisu svirali to veče a da bi je ja eventualno stavio na listu je For The Kids. Sve ostalo je bila bomba. Naravno, između pjesama motivacijski govori koje Greg inače ima običaj da drži tokom svirki, koji uopšte nisu klišeizirani i, nako da se popuni vrijeme dok se orkestar ne odmori. Pravo u centar sa smislom i idejom. To je ono što sam ja čuo to veče u tim kratkim pauzama. Možda je nekom to sve bilo naporno al ko ga jebe. Neise. U klubu je tokom Trialove svirke bilo oko 100 ljudi. Ne usudim se reći da je bilo više. Atmosfera ista kao i na prethodnim bendovima, anemična, naravno, osim nas par (al bukvalno par) u prvom redu koji smo bili ko pušteni s lanca. To ipak nije smetalo da ljudi koji sviraju već više od 15 godina uživaju u svom nastupu i privedu veoma korektno svirku kraju.






Poslije smo nastavili druženje, ispričali se i u neko doba noći zaputili kući. Ja sam obnevidio u povratku nazad od silne autoceeeste, al štaaš druže što bi reko Špeki.

Sve u svemu, zajebancija je bila odlična, bendovi prva liga, čitavo putešestvije za ponovilo se. Zahvalio bih se takođe Nikoli Predoviću za odlične slike sa svirke. Nadam se opet uskoro nekom finom povodu pa da se zajurca  sa dobrim prijateljima.

Uzdravlje.

EXIT FEST 2011 – izvještaj

Ovogodišnji EXIT FEST održao se od 7-10.jula na svepoznatoj lokaciji na petrovaradinskoj tvrđavi. Šta reći o festivalu koji se održava već 11-12 godina i na kojem su nastupali gotovo svi relevantni a bogami i irelevantni muzičari i bendovi. Iako ovog jula nisam planirao da posjetim ovaj događaj, zahvaljujući prijatelju Anesu iz Tuzlalive-a koji mi je kulturno nabacio press akreditaciju i prevoz, ni kriv ni dužan zaputio sam se ka Novom Sadu. Da ne dužim,najviše sam se radovao drugarima koji su svirali na festu tokom 4 dana,a komentare za svaku svirku koju sam posjetio vidjećete iznad slika. Ovom prilikom zahvalio bi se i drugarici Ireni Hujdur koja mi je posudila njene slike sa House Of Paina-a i Nick Cave-a, Marku Ristiću na slikama sa Tankera, Exit photo team-u na slikama sa Portisheada, Grindermana i Oneste. Za prikaz u punoj rezoluciji kliknite na odabranu sliku.

DAN 1
Prvi dan festa, pola8, sviraju drugari iz All Except One. Ovo je ujedno i prva svirka na explosive bini ove godine. Iako obično treba vremena da se zvuk naštima tokom večeri, AEO je zvučao odlično. U bendu sada imaju 2 nova člana, bubnjara i drugog gitaristu koji su se fino uklopili.

Oko 8 sati na glavnoj bini svira Bad Religion. Iako je bilo poprilično rano, posjećenost je bila solidna. BR je pošteno odsvirao svoj set od oko otprilike sat vremena, zdrmali su većinom sve hitove, mislim da su opravdali očekivanja. Kontam da je bilo ljudi koji su prvi dan bili tu samo radi njih.

Oko pola10 na explosivu svira poznati bugarski hardkor bend Last Hope. Njihove nastupe pogledao sam sigurno dvocifreni broj puta i ovo mi je do sada nekako bilo najmršavije. Možda me osjećaj vara, ali ovo definitivno nije bilo ni pravo vrijeme ni mjesto za jedan ovakav bend. Kao ranu na so, Alex (vokal) nas tokom svirke napominje da posjetimo štand sa njihovim majicama i diskovima što mi užasno ne prija: prvo zato što ne volim kad me neko masira da nešto kupim, a pogotovo ne na festivalu tipa exita; drugo zato što je na exitovim štandovima sve duplo ako ne i troduplo skuplje nego obično. Uglavnom, rutinski su priveli svirku kraju. Vjerujem da je u onoj zbunjenoj i šarenolikoj masi ljudi na festivalu bilo onih koje je ovaj bend zainteresovao.

Odmah poslije Last Hope na binu se penje i drugi poznati bugarski hardkor/metal bend Vendetta. Nedavno su izdali svoj novi materijal pa sam se radovao da čujem kako to uživo zvuči. Iako mi je ovo bio prvi put da ih gledam i iako sam dosta očekivao nekako nisam ostao pod utiskom. Zašto je tako.. vjerovatno sam prezasićen bendova koji u svojoj osnovi dosta polažu na spore dionice tzv brejkdaunove, a i iskreno fali mi nešto iza samog benda, neka poruka i sl. Oni koji su na ovu svirku došli da mošuju, njima je sigurno bilo super. A da.. ni Šuta bugarin nije zaboravio da spomene da imaju robu koja može da se kupi na exit štandovima. Postaje već simptomatično. Ako se nekad potrefi, volio bih da ih pogledam u nekom klubu.

Za mene apsolutni hit večeri bio je nastup američkog rep benda House Of Pain. Siguran sam da me je neko pitao da li će oni nekada nastupiti na području Ex-Yu da bi mu odgovorio odrično. Uglavnom, meni je nastup bio odličan, bacali su stare hitove, ljudi su skakali što su više mogli. Na Jump Around nastade prava ludara. Mislim da su organizatori mogli da ih stave i na glavnu binu, al opet po koncepciji te prve večeri moguće da se ne bi slagali sa ostalim izvođačima. Pred kraj svim posjetiocima prirediše pravo iznenađenje.. ostaviše bitove sa strane i odsviraše par hitova benda Everlast! Što kažu prijalo je ko budali šamar.

Posljednji nastup koji sam pogledao to veče bio je ritual rumunskih blek/folk metalaca Negura Bunget. Vrlo zanimljiva svirka prije svega, pogotovo zbog instrumenata koje koriste. Na bini se nalazila neka metalna konstrukcija za koju je bilo okačeno neobrađeno drvo, ajmo reći daska u koju se svako malo čukalo i proizvodilo neke nedefinisane zvuke koju su se nekim čudnim spletom okolnosti veoma dobro uklapali. Takođe su vrlo često koristili  frulu koja je davala neki skroz specifičan ton bendu. Ako mene pitate ovo je 100% bilo tamnije i crnje nego predstava i šminka koju najčešće koriste blek metal bendovi. Tačno da te prođe jeza u određenim momentima. Ako se slučajno potrefi nekad obavezno posjetite njihov koncert.

DAN 2

U principu, drugog dana festivala skoro pa me ništa nije zanimalo tako da sam se na tvrđavu popeo tek oko pola12 na svirku drugara iz Makedonije, benda Hardfaced. Do sada sam ih dosta putao slušao,tj. znao sam šta da očekujem. Momci su odsvirali odlično, čak i sa novim gitaristom koji je uskočio za ovu priliku. Drago mi je što su dobili dobar termin za svirku i što ih je čulo dosta ljudi koji su u velikom broju posjetili explosive binu. Kad smo već kod Makedonije, na festu je bio i neki momak Martin (upoznao sam ga, ali nisam siguran ispred koje organizacije je došao) koji je dijelio majice i bedževe sa motivima policajca koji tuče građane, valjda aludirajući na nedavne nemile događaje koji su se desili u Skoplju kada je jedan *@/@* oduzeo život mladom čovjeku. Uglavnom dosta bendova je sviralo u tim majicama, akcija za svaku pohvalu.

Nakon Hardfaced-a izlazi “bend večeri”, australijska metalkor atrakcija Parkaway Drive. Članove ovog benda taj dan slučajno sam sreo u dunavskom parku, na kratko smo pričali, ispotavilo se da su likovi skroz ok iako se oko njih digao veliki hajp. Uglavnom ljudi su poštenski otpržili više od sat vremena i to sa gitaristom u invalidskim kolicima koji je gadno polomio nogu par dana prije početka turneje. Ono što nisam mogao da ne primjetim je publika koja je pohodila ovaj koncert. Čini mi se da je prosjek godina bio 17, a u 90% slučajeva svepristune su bile one emo/gej šiške sa sve ravnim reperskim kačketima. Isprobavali su se karate potezi kao sa metalkor ju tjub video klipova. A opet čini mi se da je to ujedno bio i najjadniji mošpit koji sam u životu vidio. Al aj sa, jebiga. Na kraju, Parkaway Drive je isporučio tonu energije iako ja nisam ljubitelj tog zvuka, a oni koji su bili maxuz radi njih sigurno i sad prepričavaju šta se dešavalo.

DAN 3

Malo prije 9 stižem na tvrđavu kako bih pogledao Tanker, southern/sludge bend koji užasno gotivim još od prvi put kada sam ih čuo na Sarajevo Metal Festu I. Ako do sada niste slušali ove momke, skinite njihov prvi EP “Sorrow Drives The Will”, sigurno nećete pogriješiti. Svirke Tankera karakteriše surova profesionalnost i sam pristup benda svakoj svirci i svemu što rade je za svaku pohvalu. Što se tiče njihovog nastupa na Exit festu, Tanker je bio ako ne i najbolji bend te večeri na explosiv bini. Čini mi se kako su iskoristili svaki watt ozvučenja, sve se čulo perfektno, izvedba je bila beskompromisna. Ono što na mene posebno ostavlja utisak su članovi benda koji stvarno uživaju u muzici koju sviraju, bez ikakve glume, poziranja, samo čist bakar. Ovom prilikom poželio bih im srećan put na Wacken fest i dobar provod.

Nakon Tankera odlazim na Cafe Del Cinema prostor gdje se 4 dana puštaju aktuelna filmska ostvarenja. Upadam na početak filma Tilva Roš, novije ostvarenje srpske kinematografije. Ovaj film je nekako skroz poseban, čak na momente nikad ne bih rekao da dolazi sa ovih prostora. Uglavnom sve stolice su bile zauzete tako da sam presjedio sat ipo vremena na travi i nisam bio jedini, što na neki način pokazuje veliko interesovanje za ovo ostvarenje. Kako se završio film, ljudi polako napuštaju prostor a ja ostajem još nešto više od pola ure da pogledam kratki film koji je snimljen kao tribjut spotu Beastie Boys-a Fight For Your Right. Inače BB su svirali na Exitu prije koju godinu i bio je to koncert za pamćenje.

Oko pola12 na explosivu počinje Discharge, kultni britanski d-bit bend. Iako nisam bog zna kakav pretjerani fan, pogotovo ovog novog, dosta sam očekivao od ovog nastupa. Ukratko, svirka je protekla okej, nije bilo bog zna koliko ljudi, pogotovo ljubitelja ovog benda, jer čini mi se nekako da Discharge i nije bend za Exit. Zvuk je bio osrednji (npr. Exploited je prošle godine na ovoj istoj bini izbio boga) atmosfera malo bolja od prosječne. Naknadno sam saznao da su potencijalno trebali da zasviraju u Beogradu, ali su tražili previše novca, tako da to nije moglo da se ispoštuje pa ih je angažovao Exit fest.

Poslije njih binu okupira isto tako poznat britanski pank bend Anti-Nowhere League. Da budem iskren, ovo mi je prvo susretanje sa njihovom muzikom, a iz ovog što sam čuo to veče nije nešto što bi mi leglo. U pitanju je neki čudan miks panka i ono nesnosnog kreveljenja iz kasnih ’70tih, ranih ’80tih kada su se pojedini engleski bendovi prepustili trendovima i zakoračili u svijet meinstrima. Možda griješim, ali takav utisak su ostavili na mene. Atmosfera na svirci je bila bolja nego na Dischargu, bilo je puno više ljudi, čak je i zvuk bio za klasu bolju.

Oko 2,pola3 zaputio sam se do glavne bine na kojoj je trebalo da nastupi Dj Muggs, ali na moj užas muziku je puštao neki šaban sa šuškavom trenerkom koji je ličio na Ivana 200 na sat u krivinu, te me počastio sa najgorim setom miksova od koji ni jedna pjesma nije trajala ni 45sekundi a sve to u 20minuta koliko sam izdržao da prisustvujem.

DAN 4

4 dan Exit festa sam se zaputio na Onestu, francuski/pariski Madball kojima je ovo bila prva svirka u Srbiji. Bend predvodi vokal Bogdan koji je rodom iz Beograda, tako da se veoma brzo uspostavila uzajamna interakcija sa nažalost malobrojnom publikom. Momci super sviraju, muzika je energična, a opet nekako kao i u slučaju Last Hope-a rađe bi da sam ih pogledao u nekom klubu i osjetio pravu atmosferu. Ovako mi je ostao neki bljutav utisak,ne zbog njih, nego zbog cjelokupnog doživljaja. Nažalost aparat koji je fino radio 3 dana, 4 dan je odlučio da prestane da obavlja dužnost tako da nisam zabilježio ni jednu sliku sa njihove svirke, ali exit photo team je ispoštovo na svu sreću.

Nekad oko 10 sati stižem do glavne bine gdje je svirala Disciplin A Kitschme, usput sam nalazim malo slobodno parče trave na kojem sam preslušao njihovu svirku do kraja dok sam čitao drugi broj fanzina Rebuild koji prave drugari iz Novog Sada.

Ono što sam u stvari čekao je nastup Portishead-a. Iako ih jako dugo nisam slušao, sjećam se da sam kao mlađi znao da ih pustim u momentima kada mi nije bilo do buke. I tačno se sjećam umilnog glasa Beth Gibbons koji se apsolutno ništa nije promjenio u odnosu na protekle godine. Svirka je bila fantastična, potpuni ugođaj što se tiče zvuka i izvedbe. Ono što po meni jeste fakat a to je da bi makar meni Portishead bolje legao u nekoj intimnijoj atmosferi do nekih 200ljudi. Muzika nije energična pa mislim da se oni koji baš nisu bili upoznati sa njihovim radom i nisu bogznakako proveli. Jedan od 2 najzanimljivija momenta na čitavom festivalu desila su mi se tokom njihove svirke. Tokom razgovora sa Ešpom kojeg nisam vidio 100godina, a u pola pjesme Portisheada na glavnoj bini, neka cura nas vuče za rukav i nas dvojica se okrećemo, kad će ti ona: “izvinite, a jel možete vas dvojica malo tiše da razgovarate”! u fazonu ne čujem muziku od vas. Kontam da sam tog momenta čuo jednu od najglupljih provala u životu. E pa bog te jebo, sa Main stage-a Exit festa izlati nekih 200Kw zvuka, i ako ne čuješ takvo nešto onda si stvarno debil ili treba da se posavjetuješ sa porodičnim ljekarom/psihijatrom. I onda kreće opšta sprdnja čitavu noć.. molimo ljude da pričaju malo tiše koga god sretnemo u okolini.. Sve u svemu bila je dobra zajebancija. Btw. Ešpa je obećo da će napraviti majice na kojima će pisati “Možel malo tiše” da ima za svirki :)

Ravno u pola1 na glavnu binu Exit festa izlazi neponovljivi Grinderman, bend možda još popularnijeg Nick-a Cave-a koji je uništio sve živo i mrtvo u svojih sat ipo svirke. U pitanju je prava pank svirka, doduše ne sa muzičkog aspekta mada i tu ima elemenata, nego zbog samog pristupa muziciranju i stava članova benda. Na bini i u prvim redovima je totalni razvrat, zvuk je prljav da prljaviji nemože biti. Lome se instrumenti, šutiraju gitarem cure bacaju grudnjake na Cave-a koji je u više navrata završavao među publikom i iz nje se jedva izvlačio. Malo je reći da su napravili odličnu atmosferu, čak i za one koji veze nemaju ko su dotični. Ovo je definitivno za mene bio jedan od najboljih nastupa na Exitu od kad dolazim,a to je sada već nekih 7 godina. Žao mi je takođe što sam propustio Kreator koji je svirao u isto vrijeme kao i Grinderman. Siguran sam da će se ta nepravda u skorije vrijeme ispraviti.

Poslije ove svirke imao sam užasne probleme sa leđima i nogama tako da sam skonto da bi mogao da se zaputim ka dobro poznatoj lokaciji Cafe Del Cinema. I onda drugi hajlajt exita. Gotivno se smještam u stolicu, čak i pružam noge na jednu ispred, kad ono imam šta da vidim na platnu. Gej film! Ono, kako sam digo glavu, dva lika se žvalave, al ono za prave, i to na platnu od jedno 6-7 metara, glava ko cocin bubanj. Mislim da se sve dobro vidilo i u čitavom Novom Sadu. I bi mi smješno majke mi, od svih mjesta ja utrefim gej film i to ne kakav nego mjuzikl, al sam bio toliko umoran da me sami aaaallah ne bi mogo pomjeriti odatle. I tako sam nekih pola ure pratio reakcije ljudi, bilo je zanimljivo. Bila čak i neka ekipa od par likova koja je lafo namjerno postavila stolice da budu okrenuti leđima filmu u fazonu protesta, al kontam da za to nikog nije bilo briga. Povremeno je bilo dobacivanja, ali ništa radikalnije od toga. U principu, na exitu je ove godine bio organizovan i Loud&Queer stage koji je imao ne znam kakvu svrhu organizatoru, al eto kao da se ispoštuju i ostali, mada ne vidim kako to muzika može da razlikuje nekog ko je strejt ili gej. Ali dobro.
Na kraju moram još i da dodam da sam sasvim slučajno primjetio i volontere koji su ni manje ni više radili na točenju alkohola. Mislim, koliko sam ja upozant sa volonterizmom, to bi trebao da predstavlja oblik neke besplatne pomoći,humane najprije, za koju ti za uzvrat ne dobijaš ništa ili neku simboličnu nadoknadu. U ovom slučaju ljudi su volontirali kako bi napili druge. Meni to apsolutno nema nikakvog smisla, al kontam da je dosta mladih koji bi na svaki način da budu prisutni na ovom festivalu, pa se dovijaju i na ovako nakaradne načine.

Do neke sljedeće prilike.
Adio.